Iako sam to čitala prije nekoliko godina, ostalo mi je urezano kako je jedan britanski psiholog (Paul Gilbert u svojoj knjizi The compassionate mind) slikovito opisao ljudski život. 

Mojim riječima, ta priča ide ovako:

Ljudi poput nas postoje već više od sto tisuća godina, a postajat će i dalje koliko god nas Zemlja uspije izdržati. 

Taj tijek ljudskog postojanja od stotina tisuća možemo zamisliti kao dugu, snažnu rijeku koja neprestano teče neovisno o nama. 

Kada se rodimo, to je kao da odjednom izronimo na površinu tu rijeke i uhvatimo prvi udah.

Koprcamo se na površini rijeke dok pokušavamo razumjeti tko smo, kamo idemo i kako svijet funkcionira. 

I u tren oka, rijeka nas opet proguta. Gotovo je i više ne postojimo, potpuno isto kao što nismo postojali ni prije. 

No rijeka teče i dalje. Naših 100 godina života (malo optimizma za početak tjedna 😉 je tek nekoliko metara te beskrajne rijeke. 

Kako da tih svojih par metara proživimo što bolje, umjesto da samo preživljavamo? Od problema do problema, od danas do sutra? 

Zastanite na trenutak i pokušajte u sebi odgovoriti na pitanja:

Koji vas trenutno problemi muče u životu? 

Što sve nije kako biste željeli da bude?

Uvjeravamo se da će sve biti kako treba čim prođe taj problem: 

…čim smršavimo, 

…čim dobijemo taj posao, 

…taj novac, 

…tu kuću, 

…tog partnera/icu, 

…to dijete.

To je potpuna iluzija koja nas vodi do toga da letimo kroz život kao muha bez glave.