Sve što imamo u životu je neko određeno vrijeme, zar ne?

Vjerujem da smo svi barem sto puta čuli da netko kaže “vrijeme je novac” sugerirajući koliko je vrijeme dragocjeno.

Je li onda vrijeme nešto najvrijednije što imamo? Nije sve u vremenu, a sada ću vam ispričati zašto.

Sigurno ste primijetili koliko je vrijeme subjektivno. Pola sata dobrog koncerta prolazi glatko i ostaje zapamćeno, a pola sata čekanja u redu se čini kao vječnost i tortura. 

U oba slučaja, vrijeme koje je prošlo je objektivno potpuno jednako dugo, ali vrijednost tog vremena je potpuno drugačija.

Zašto je to tako? 

Ono što se događa u našem umu određuje vrijednost svake minute. 

Čekanje u dugom redu je jedno od iskustava koja su obično jako neugodna, ali samo zato jer ih sami sebi napravimo takvima. 

Fiksirani smo na trenutke koji će kasnije doći, a odgurujemo one koji su zapravo ovdje. 

Unutar nas nastaje ratna zona jer ne znamo biti u miru sami sa sobom bez obzira na situaciju u kojoj se nalazimo.

Sve minute u kojima se gubimo u mislima o prošlosti ili budućnosti su minute koje imaju najmanju vrijednost. 

Tih minuta se već sutradan ne sjećamo jasno niti bismo ih otkupili nazad da možemo.

Dakle, da bi vrijeme bilo dragocjeno, nije dovoljno da ga samo posjedujemo.

Bitno je da u to vrijeme možemo dovesti mindfulness. Trenutci u kojima smo potpuno prisutni u sadašnjosti su oni koji su uvijek najvrijedniji. 

Ako ste radili bilo koju mindfulness praksu sa mnom, možda ste primijetili kako je vrijeme tada drugačije. 

Ako želite to provjeriti na svom iskustvu, ovdje je kratka praksa mindfulness disanja s kojom možete napraviti osobni eksperiment da vidite čine li vam se ove 3 minute drugačije od “obične” 3 minute tijekom ostatka dana: