Kako prepoznati kada je stres dobar, a kada postaje problem?
Hej,
Dok sam studirala psihologiju, često sam se pitala jesam li pod stresom. Pitala sam se:
“Je li ovo stres ili samo neko teže razdobolje?”
Stres mi se činio kao nešto što je rezervirano za druge ljude kojima je puno gore nego meni.
Za brokere na dalekom Wall Streetu koji slučajno izgube milijune u jednom danu.
Za ljude koji praznih ruku bježe iz svoje države na sigurno jer im je život ugrožen ratom.
Za roditelje koji ne znaju hoće li im dijete dočekati iduće jutro.
To neupitno zvuči jako stresno, zar ne? No gdje je ta granica? Što sve ulazi pod riječ stres?
1. Što je zapravo stres?
Stres se zapravo javlja puno češće nego mislimo. Stres je svaka situacija koju doživljavamo kao izazov ili kao prijetnju.
Prijetnja može biti psihološke prirode gdje je ugroženo naše samopoštovanje, odnosi s drugima ili neki drugih psihološki aspekt života.
Prijetnja također može biti tjelesna gdje nam je život doslovno ugrožen.
Bilo da je riječ o izazovu ili nekoj vrsti prijetnje, stres je gotovo uvijek subjektivan.
Javlja se kada procijenimo da situacija u kojoj se nalazimo nadilazi naše osobne kapacitete za nositi se s njom. Ta procjena se događa u mozgu automatski, brzo i nesvjesno.
No ako ste pogledali kratko predavanje iz prošlog emaila, onda ste čuli da stres nije uvijek loš. Čak može biti zlata vrijedan!
Kako to i zašto onda vidimo stres kao problem?
Kao i mnoge druge stvari u životu, stres je medalja s dvije strane.
2. “Dobar” stres
Stres je dobar kada je riječ o izazovu, a odličan je kada je riječ o tjelesnoj prijetnji.
Da to bude jasnije, dat ću vam dva primjera iz svog života.
Za primjer odličnog stresa tijekom tjelesne prijetnje, tu je moja prometna nesreća.
U ovom slučaju, tjelesna prijetnja je automobil koji vidite da vam se brzo približava dok hodate po pješačkom prijelazu.
Brzo, automatski i nesvjesno, naš mozak prepoznaje tu prijetnju i reagira tako da nam maksimizira šansu za preživljavanje.
Tada je moj mozak točno procijenio da je prekasno za pobjeći, aktivirao je sve mišiće u tijelu da zaštiti kosti i mišiće od udarca te pokrio glavu.
U tom malom trenutku tjelesne prijetnje, ja nisam niti mogla niti morala išta razmišljati. Stres i mozak se tada pobrinu za nas!
Za primjer dobrog stresa tijekom izazovne situacije, pada mi na pamet moje predavanje iz prošlog emaila.
S jedne strane, taj javni nastup je nosio izazove:
– zbog pandemije nisam odavno nastupala pred publikom uživo
– u publici je oko 200 ljudi koji nisu tu zbog mindfulnessa, nego zbog konferencije tehnologije
No s druge strane:
– to je nešto što mi je važno i u što vjerujem
– mnogo puta ranije sam imala odlična iskustva s takvim predavanjima
Dakle, ta situacija je izazov koji samo blago nadilazi trenutne kapacitete, ali ne predstavlja prijetnju.
Kada pričam pred publikom, osjetim kako mi se pažnja izoštrava, mogu se lakše dosjetiti sadržaja te mogu elokventnije prenijeti ideje nego kada se pripremam za takvo predavanje kod kuće i pričam u zid.
To je dobar stres na djelu jer upravo on pomaže da nam se kognitivne sposobnosti privremeno poboljšaju i da napravimo svoju najbolju moguću izvedbu.
Pošto je stres subjektivan, istu situaciju će neki drugi mozak procijeniti kao pravu psihološku prijetnju.
U tom slučaju stres tijekom javnog nastupa više nije dobar.
3. “Loš” stres
Stres je loš kada je jako intenzivan i/ili kroničan.
Nekoć je za mene javni nastup bio strah i trepet.
Tada sam javni nastup doživljala kao prijetnju pa nije dolazilo do poboljšanja kognitivnih sposobnosti.
Umjesto toga, dolazilo je do napetosti, teškoća s disanjem, mučnine, zamuckivanja, zatupljenosti, želje za bijegom, izbjegavanja kontakta očima, crvenila…
Vjerujem da mnogima od vas to poznato jer je javni nastup jedan od najčešćih ljudskih strahova.
Intenzivni stres koji se javlja tijekom javnog nastupa nam objektivno ne može učiniti ništa trajno loše.
Da, donosi jako nelagodne simptome, ali oni prolaze čim dođemo na sigurno i počinje faza oporavka od stresa.
No što ako dođemo na sigurno i tada počnemo premotavati sve što se dogodilo ranije i katastrofizirati?
Naš mozak ne zna razliku između zamišljene i stvarne psihološke prijetnje.
Kada zamišljamo stresnu situaciju koja
se dogodila u prošlosti ili situaciju koja
će se možda dogoditi u budućnosti,
tada ulazimo u stanje stresa
u sadašnjosti.
Kroz kontinuirano razmišljanje o stresnim situacijama, ulazimo u stanje kroničnog stresa.
Kroničan stres je loš jer tada naš mozak nema priliku za oporavak jer mu se čini da je prijetnja uvijek prisutna. Naš mozak se navikava na stanje stresa kao nešto što je normalno.
Dolazi do trajnog lučenja stresnih hormona i do trajno povišenih upalnih procesa u cijelom tijelu koji stvaraju rizik za razvoj problema s mentalnim i tjelesnim zdravljem.
Dakle, jedini loši stres je kronični stres.
No kronični stres je nešto s čim se možemo naučiti adekvatnije nositi bilo kada u životu.
Kroz mindfulness učimo namjerno ostajati u sadašnjosti i davati svom mozgu priliku za oporavak.
Uz pomoć mindfulnessa, postupno sve manje situacija doživljavamo kao psihološku prijetnju.
Istovremeno, mindfulness nam pomaže da se manje osuđujemo te da umjesto toga sebi pružimo podršku kada nam je teško, čak i kada nemamo podršku od svoje okoline.
Već nakon nekoliko tjedana redovite mindfulness prakse, nastaju mjerljive promjene u mozgu i tijelu koje su suprotne od onih koje nastaju kroničnim stresom.
Nije li to divno? Još uvijek mi je to najfascinantnija stvar koju znam
Sa svakom minutom mindfulness prakse,
postajemo sve više
mindful osoba.
Želite još?
Ako želite dobivati na email najnovije psihoedukativne tekstove od dr.sc. Burić poput ovog, možete se prijaviti na besplatni mindfulness izazov.