3 koraka do manje samokritičnosti i perfekcionizma
Jeste li svjesni svoje samokritičnosti? Mislite li da ste možda perfekcionist? Pogledajte koliko se pronalazite u ovim izjavama:
– Kada se osjećam loše, nekontrolirano razmišljam o svemu što nije u redu u mom životu
– Kada ne uspijem u nečemu što mi je važno, osjećam se da nisam dovoljno dobra
– Nisam strpljiva ni tolerantna prema aspektima svoje osobnosti koji mi se ne sviđaju- Kada mi je teško, često sam oštra prema sebi i koristim “tough love” pristup
– Kada osjećam da sam na neki način neprilagođena ili drugačija, osjećam se usamljeno
Ako se pronalazite u nekima od njih, vjerojatno ste samokritični i skloni perfekcionizmu.
No zanimljivo je da mnogi ljudi ne vide svoju samokritičnost, a perfekcionizmom se mnogi čak i ponose. To je bila i moja osobna stvarnost do prije nekoliko godina, a taj teret nisam osjećala sve dok nisam osjetila kako je živjeti bez njega.
Glavni razlog tome je što vjerujemo da nas to motivira te da bismo bez samokritičnosti ili perfekcionizma vječno ležali na kauču ispred Netflixa i gutali kolače. Dakle, u pozadini je emocija straha.
No je li to uistinu tako? Iako je to vjerovanje intuitivno, stvarnost je gotovo suprotna. Samokritičnost i perfekcionizam su najčešći uzroci sabotiranja sebe.
Ako postavljamo nerealne standarde i bičujemo se za svaku pogrešku, to nas postupno vodi do toga da se sužava raspon aktivnosti u koje možemo staloženo raditi. Također, postoji još jedna neizbježna nuspojava – prokrastinacija.
Ako živimo iz pozicije straha, time stojimo sami sebi na putu. Udaljavamo se od života kakvog želimo za sebe, iako objektivno nema razloga za to.
Protuotrov za samokritičnost i perfekcionizam je razvoj suosjećanja prema sebi. Time živimo iz pozicije brižnosti prema sebi, umjesto iz straha od odbačenosti ili neuspjeha.
Istraživanja na tisućama ljudi pokazuju da su visoko suosjećajni ljudi više motivirani i ostvaraju svoje ciljeve lakše nego samokritični i perfekcionisti. Moje osobno iskustvo to podupire.
Na primjer, da nisam razvila suosjećanje prema sebi, vjerojatno ne bi bilo ovog newslettera. Bojala bih se hoću li nešto krivo napisati i što će drugi misliti. Ako bih se natjerala da svejedno pišem ovo, pisala bih u grču. Tekst bi bio potpuno drugačiji i vjerojatno bi mi trebalo triput više vremena jer bih bila nesigurna u svako slovo.
Evo kako možete već sada započeti razvijati suosjećanje prema sebi:
01.
Osvijestite svoj unutarnji glas
Svi imamo svoj unutarnji glas koji komentira sve što se trenutno događa, priča o nečemu što se ranije dogodilo ili pak proriče budućnost.
Sljedeći put kada napravite pogrešku, pokušajte poslušati što taj glas kaže.
Neke od izvrsnih prilika za to su:
– kada kasnite
– kada prolijete ili razbijete nešto
– kada pošaljete email na krivu adresu
– kada napravite tipfeler na poslu
– kada se spotaknete
– kada zaboravite ponijeti nešto bitno sa sobom
Poslušajte na koji način pričate sa sobom u takvim situacijama i zapišite te izjave na papir što točnije možete. Važno je da ih doslovno zapišete jer bez toga koraka ne možete dobiti stvarni uvid u sebe.
02.
Analizirajte svoj unutarnji glas
Pokušajte što jasnije zamisliti tu osobu da sjedi nasuport vas. Zamislite da vam počinje pričati o situaciji u kojoj je napravio/la identičnu pogrešku kao i vi u primjeru poviše. Dok vam priča o tome, vidite da se osjeća loše i da se osuđuje zbog toga.
Sada uzmite svoj papir i zamislite da toj osobi do koje vam je stalo izgovorite to što piše na papiru, odnosno ono što govorite sami sebi u istoj situaciji.
Razmislite i pokušajte zapisati odgovore na ova pitanja:
- Što mislite kako bi ta osoba reagirala na takve riječi?
- Kako bi se osjećala?
- Kako bi te riječi utjecale na vaš odnos?
03.
Omekšajte svoj unutarnji glas
Ako ste napravili prva dva koraka, vjerujem da sada vidite da neke stvari koje govorimo sebi ne bismo rekli ni najvećem neprijatelju, a kamoli osobi koju volimo. Time gradimo nezdrav odnos sa samim sobom koji nam dugoročno šteti.
Vratite se na primjer iz drugog koraka i ponovno vizualizirajte svoju dragu osobu koja s vama dijeli isto iskustvo pogreške ili neuspjeha. Zamislite da ste u svom najboljem izdanju i zapišite što biste im tada rekli. Dovoljne su dvije ili tri rečenice.
Vratite se ponovno na svoje iskustvo s tom istom pogreškom i pokušajte sebi ponuditi te iste rečenice tako da ih izgovorite u sebi.
Kakav je to osjećaj? Koje se misli javljaju nakon što sebi kažete te rečenice?
Nema ispravnih ni pogrešnih odgovora. Vaše prvo iskustvo s ovom vježbom će ovisiti o tome koliko ste trenutno samokritični i/ili skloni perfekcionizmu i neće nužno biti ugodno.
Ako se odvažite ovu vježbu raditi redovito, ona će svaki put biti drugačija jer se mozak postupno prilagođava na novi unutarnji glas koji je suprotan od onog kojeg smo razvili kroz odrastanje.
Kada se dogodi nešto loše, što mislite tko se brže oporavi: osoba koja ima unutarnji glas podrške ili unutarnjeg kritičara? Zamislite za koliko toga biste postali odvažni i koliko biste mirnije provodili dane kada biste uvijek imali u sebi taj prijateljski glas na koji se možete osloniti.
Meni je to otvorilo vrata za koja nisam ni znala da postoje, upravo to želim i vama.
Želite još?
Ako želite dobivati na email najnovije psihoedukativne tekstove od dr.sc. Burić poput ovog, možete se prijaviti na besplatni mindfulness izazov.