Jeste li nesvjesno samokritični & kako spriječiti posljedice toga?
Veliki dio života sam provela ne znajući da sam izrazito samokritična osoba.
Mislila sam da je samokritičnost rezervirana za one ljude koji uvijek sebi u bradu govore da su glupi ili nesposobni pa zbog toga lako odustaju od svega.
U tome se nisam pronalazila. Ipak sam bila ambiciozna, nekoć izvrsna studentica, a tada na putu prema dva doktorata. Da sam samokritična ne bih mogla doći do tu, mislila sam.
No kroz rad na sebi uz mindfulness, shvatila sam da je to samo jedno od mnogih ruha samokritičnosti.
Ona je često mnogo suptilnija. Kada je s nama od malih nogu, tada postaje naše normalno. Ne možemo ju jasno vidjeti jer je srasla s ostatkom našeg identiteta.
No samokritičnost možemo krajem oka primijetiti kada napravimo neku pogrešku ili ne ostvarimo cilj.
Ta pogreška može biti nešto benigno, poput kada se slučajno spotaknemo u javnosti te padnemo koliko smo dugi i široki.
Ili možda nešto ozbiljnije; kada dobijemo email da nismo odabrani kandidat za posao o kojem smo maštali i sruše nam se snovi.
Znate li što se neposredno nakon toga događa u vama?
1. Samokritičnost na površini
“Opet nisi napravila sve što si trenala danas. Sada za kaznu moraš ostati budna i raditi do kasno te za vikend nema odmora.”
Tada vjerujemo da se podrazumijeva da je istina o nama da na neki način nismo dovoljno vrijedni: dovoljno sposobni, dovoljno dobri, dovoljno pametni, dovoljno zanimljivi, dovoljno lijepi, dovoljno ovo ili ono…
Iz takvih uvjerenja o sebi koja se nalaze u pozadini proizlaze ponašanja kojima dugoročno sami sebi zagorčavamo život.
To ponašanje je najčešće neki oblik kažnjavanje sebe kroz uskraćivanje odmora ili uskraćivanje iskustava koja nam daju užitak ili smisao.
U svom najopasnijem ruhu, samokritičnost se manifestira kao ponašanje izbjegavanja koje nas spriječava da uopće pokušamo ići prema stvarima koje su nam bitne.
2. Kako nastaje?
Samokritičnost nažalost nastaje izrazito lako.
Oblik je pokušaja uspostavljanje kontrole nas svojom budućnosti, a to je nešto čemu smo kao ljudi jako skloni.
Kroz odrastanje internaliziramo kritike koje smo primali od drugih. Njihov kritični glas postaje dio nas i naučeni način na koji se odnosimo prema sebi kroz ostatak života.
Pritom čak nije nužno ni da kritika dolazi od važne figure poput roditelja. To može biti netko od učitelja, vršnjaka ili članova šire obitelji.
Ako uzmemo u obzir koliko često se kritika koristi kao pokušaj odgojne metode ili motivacije, nije iznenađujuće da je samokritičnost dio gotovo svakog od nas.
Premda su u pozadini kritike često dobre namjere i neznanje, posljedice kritike su jednake neovisno o namjeri iz koje proizlazi.
3. Koje je rješenje?
Iako smo sklonit davati najveću važnost odnosima s drugim ljudima, odnos sa sobom je daleko najvažniji odnos koji ćemo ikada imati u životu.
To je jedini odnos koji nas neupitno prati od dana rođenja do dana smrti.
Odnos koji imamo sa samim sobom određuje i naše odnose sa svim drugim ljudima. Svi smo nažalost osjetili oštru bol kritike na svojoj koži, ali vjerojatno smo je zadali i drugima.
Što nam je osoba bliskija, to se prema njima više ponašamo kao što se ponašamo prema sebi. Ako smo kritični prema sebi, onda ćemo neupitno biti kritični i prema drugima te se time lanac nastavlja dalje.
No sada smo odrasli ljudi i na nama je odgovornost da počnemo njegovati zdraviji odnos sa sobom da bismo mogli imati zdraviji odnos s drugima.
Na nama je odgovornost da naučimo sebi davati ruku podrške koja nam je uvijek trebala umjesto kritike.
Odnos sa sobom nije nešto što možemo promijeniti čitanjem jer nije dovoljno logično razumjeti problem. To je samo prvi korak.
Isto kao što nismo u jednom danu i od jedne kritike naučili biti samokritični, tako ne možemo u jednom danu zakorijeniti zdravi odnos prema sebi.
Ono što je potrebno je postupno trenirati mozak da funkcionira na drugačiji način.
S mindfulnessom osviještavamo svoje unutarnje procese, uključujući i samokritičnost. Zatim sa tehnikama suosjećanja treniramo kako sebi biti podrška te davati sebi ono što nam uistinu treba da bismo imali zadovoljniji i ispunjeniji život.
Ovo je nešto što možete najlakše i najbrže izgraditi uz pomoć psihologa ili psihoterapeuta, bilo individualno ili grupno. Osobno nemam više slobodnih termina za rad jedan-na-jedan, ali postoji mogućnost online rada u grupi s ljudima sličnim sebi u Mindfulness programu smanjenja stresa koji je triput godišnje.
Sa svakom minutom mindfulness prakse,
postajemo sve više
mindful osoba.
Želite još?
Ako želite dobivati na email najnovije psihoedukativne tekstove od dr.sc. Burić poput ovog, možete se prijaviti na besplatni mindfulness izazov.